Moj internet dnevnik
Sretni ljudi
Blog - listopad 2010
utorak, listopad 12, 2010

Sinoć sam nakon dugo vremena «sasvim slučajno» pogledala Dnevnik na HTV1 i nakon toga Latinicu. Inače mi je prije bio običaj ujutro pogledati 24 sata News i BBC vijesti iz svijeta, kako bih bila informirana o događanjima u svijetu. S ulaskom u svoj privatni posao, ta praksa se nekako izgubila i sve što sam znala o trenutnoj situaciji bilo je ono što bih čula od drugih ili bih naletjela na vijesti neke radijske postaje.

Ono što sam vidjela na sinoćnjim vijestima toliko me je zgrozilo da sam u istom trenu htjela zvati svoje prijatelje u inozemstvu, moliti ih da mi nađu posao, spakirati kofere i otići iz ove zemlje.

Onda sam shvatila da nemorala i ne-etičnosti ima svugdje i da je najlakše otići i ostaviti sve iza sebe. Shvatila da se svi drže za slamčicu spasa koja ih drži iznad vode i da ova zemlja treba pomoć koja će krenuti od pojedinca i nadam se će brojka tih pojedinaca dostići kritičnu masu koja će nas pomaknuti prema naprijed. Previše je negativnih ljudi, previše ljutnje, previše bahatosti u ovoj zemlji. Oduvijek sam govorila kako se ova zemlja nikada neće pokrenuti iz svojeg ništavila ako 99% Hrvata bude razmišljalo i reagiralo negativno. A znamo koliko snage u sebi imaju misli. Kaže se da energija slijedi naše misli, a to su nedavno otkrili i objavili najveći umovi kvantne fizike i genetike. Pa kako onda da nam bude dobro u ovoj našoj maloj zemlji???

No da bi se situacija pokrenula, treba se ponajprije zagledati u sebe. Stati pred ogledalo i zapitati se kako sam ja doprinijela ovoj negativnosti i kako ju mogu promijeniti. Kako pokrenuti pozitivnu energiju i usmjeriti je na sebe i oko sebe. Sigurno će neki reći: ah, kako ću razmišljati pozitivno kad imam kredite, ne dobivam plaću, posao ne ide, nema se novaca, država u banani, tlači me šef, imam stresan posao pa obitelj itd. itd.

No međutim umjesto da čekamo druge da situaciju riješe umjesto nas, mi smo ti koji se moramo pokrenuti i početi raditi ono što volimo, želimo, hoćemo. Sretan čovjek je zadovoljan, pozitivan čovjek. Jer onoga trenutka kada se suočimo sa strahom da nešto ne možemo ili da situacija ne može biti gora, otvaraju se vrata. Vjerujem da ste bezbroj puta čuli priče o takvim ljudima i te priče nisu bajka i izmišljotina. No za takav preokret u životu su potrebna velika muda ( nek mi se oprosti na rječniku ).

U ovom trenutku sam se također sjetila priče svoje najdraže prijateljice Jean. Jean je po struci doktor kemije a po nacionalnosti Kineskinja. Prije nego se posvetila duhovnom radu, radila je na vrhunskim institutima u Japanu, Nizozemskoj i Americi. Kada je došla u Nizozemsku nakon nekoliko godina rada u Japanu, nije se mogla začuditi nonšalantnosti Nizozemaca. Rekla je da u životu nije srela ljenije ljude. Kad sam je pitala po čemu je to zaključila, odgovorila mi je da joj nije jasno kako netko može otići na ručak od dva sata bez obzira na neodrađen posao. Za nju je to bila misterija. Uglavnom je zaključila kako su Evropejci prilično lijeni ljudi. Na to sam se ja nasmijala i rekla joj kako još nije bila u Hrvatskoj i ne zna što je prava lijenost.

Jedna pak drugi prijatelj, pravi Zagrepčanin komentirao je bezbroj puta kako se nigdje u svijetu tako dobro ne živi a tako malo radi. Ponekad sam se čudila toj njegovoj izjavi, no nakon izjave moje Jean otvorile su mi se oči. Valjda sam sudila prema sebi i nekako se sama sebi nisam uklapala u tu sliku.

Isto tako smo poznati po velikim apetitima ( pri tome ne mislim na hranu ) a nismo niti svjesni koliko nam zapravo malo treba da bismo zadovoljili potrebe normalnog života. Ali Ego hoće ovo hoće ono, dokazujemo se ovim onim, misleći kako će nam to donijeti status, prestiž, moć a zapravo jedino što dobivamo su gnjeve, zavidne, negativne kritike i pogledi. I tako se vrtimo u krug.

I stoga sam odabrala ipak ostati ovdje i nakon svih prilika odlaska preko bare, odlučila boriti se sa šačicom svojih bliskih, iskrenih i poštenih prijatelja punih entuzijazma koji žele pomoći onima koji žele nešto promijeniti u svome životu. Odlučili smo pokazati što je etičnost, što je pozitivnost, što je sreća!

I stoga sam svome Nižem Ja rekla «fuck off» i prionula još žustrije i srčanije u ostvarenje svoje misije. Neka mi Bog pomogne :o)

sretniljudi @ 22:15 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 11, 2010

Prije nekoliko dana sam svratila u svoju bivšu firmu.. Tijekom tog dvosatnog bivanja u dobro poznatim prostorima i ugodnom čavrljanju s bivšim kolegama o tome kako sam, kako ide posao i obratno, prisjetila sam se svih stresova i negativnih energija kroz koje sam prošla u svom 15- godišnjem stažu. Zapravo su mi povod da se ovom prilikom i raspišem o tome dali moji bivši šefovi, koji su komentirajući moj novi posao terapeuta nekako došli do zaključka kako su svi ljudi pod stresom i kako tu zapravo nema pomoći jer eto svaki posao izaziva stres, htjeli mi to ili ne.

Nadam se da mi neće zamjeriti ako kažem da je jedan on njih nedavno imao zdravstvenih problema a drugi puši tri kutije cigareta dnevno. Svaki od njih bori se sa stresom kako najbolje zna i umije, no međutim da ipak postoji bolji i zdraviji način-postoji-no svakome od nas je dano da donese odluku da li želi sagledati dublje korijene svog stresa ili ga vidjeti kao nužno zlo u koje je bolje ne dirati dok ne dođe do–ne daj Bože-težih posljedica.

A najbolje je prisjetiti se kao i uvijek vlastitih iskustava i situacija.

Danas kada pogledam unazad, shvaćam da se riječ stres ( kojoj je nekako predodređena negativna konotacija ) može sagledati i s pozitivne strane. Pozitivan stres javlja se u situacijama kada neki posao treba obaviti brzo, spretno, promišljeno, kada nam se kako se to kaže: upale svi klikeri, ali koji nam opet pruža zadovoljstvo i ispunjava nas. Kao na primjer moj današnji odlazak kod računovođe i razgovor o budućoj suradnji. Naravno da se u takvim situacijama javlja lagani oblik stresa, ali je taj stres zapravo proaktivan i vodi nas bliže prema cilju, odnosno ne izaziva negativne osjećaje.

No međutim u većini slučajeva, stres u nama izazvan je negativnim emocijama i reakcijama. Kada sam u svome pretprošlom postu pisala o Aroganciji i skromnosti, zapravo sam opisala vrijeme kada sam se i sama nalazila u izuzetno teškom i stresnom razdoblju.

Bilo je to negdje u sredini mog radnoga vijeka u dotičnom poduzeću u vrijeme moje najveće ekspanzije, kada sam doslovce radila za 3 osobe, ostajala jedina i nekoliko sati nakon kraja radnoga vremena i ljutila se što JEDINA JA živim za taj posao i što jedina ja osjećam koliko vrijedi i koliko daje. Razmišljanja o poslu nisu prestajala niti kada bih došla kući i svakodnevno sam lijegala i ustajala se s planovima za idući dan. Neke sam stvari čak odrađivala i unaprijed i smišljala nove i nove projekte. Naravno da sam na osnovu toga stekla veliko povjerenje svoga šefa a time i veću odgovornost i veći obim posla. Na kraju je došlo do toga da je Natalija bila najkompetentnija, znala je većinu poslova i uvijek je ona bila osoba kojoj se obraćalo za pomoć. Naravno da je sve to tada godilo mome Egu, no kada sam počela nositi posao i na more i kada sam shvatila da niti nakon 3 tjedna godišnjeg nemam svoga pravoga mira i odmora, znala sam da sam prevršila svaku mjeru. Roditelji su me pokušavali uvjeriti kako to što radim nije dobro i kako nemam svoga privatnog vremena a ja sam se branila riječima kako nažalost nemam kome delegirati posao i kako zapravo mogu biti sretna što imam tu privilegiju da mi se povjerava toliki obim posla. Naravno da sam mogla delegirati posao ali nisam nikome vjerovala i tako sam se vrtjela u svome vlastitom začaranom krugu. Tada nisam shvaćala da sam zapravo time samo popunjavala svoje praznine, osjećaj da nisam dovoljno dobra i zapravo se dokazivala sebi i drugima. U cijeloj toj situaciji sam morala biti vrlo organizirana i svaki moj sat bio je pažljivo isplaniran. Ako bi netko neplanirano uskočio u tu moju pomno sračunatu koncepciju, mijenjao se cijeli dan što je kao rezultat donosilo opet dulje ostajanje na poslu. Već sam bila poznata i noćnim portirima i nitko se ne bi čudio kada bi vidio moj auto na parkingu. Čak mislim da su već prestajali i zapisivati da sam nebrojeno puta dolazila i vikendima te svetkom i petkom.

Kako sam oduvijek bila vrlo senzitivno biće, mogla sam isto tako osjetiti i stres osoba koje su se nalazile u mojoj neposrednoj blizini i stoga se nebrojeno puta dogodilo da sam se naglo počinjala osjećati kao i oni, bez obzira što bih možda do tada bila smirena i staložena. I tako u krug.

Izniman stres se također javljao u situacijama kada bih osjećala strah od nečega novog što sam morala odraditi. Naravno da je to opet imalo veze s mojim osjećajem nesigurnosti i straha da ja to NE MOGU i da nisam dovoljno dobra.

Uglavnom sam se dovela do toga nivoa da sam bila pod konstantnim stresom i da bi me svaka negativna kritika moga šefa, pa čak i ako bi bila rečena u šali, dovodila do suza i velikih kriza. Smatrala sam da sam davala jako puno i da kritikama na moj račun tu nije bilo mjesta. A zapravo nisam shvaćala da je to bilo samo stoga da bih osvijestila kako idem u krivome pravcu i kako je vrijeme da nešto promijenim u svome poslu. Dok nisam jednoga dana pukla kao balon, isplakala jezero suza i shvatila da ovako dalje ne ide.

Koliko je to bila borba za prestiž, za samodokazivanjem, za nagradama i pozitivnom kritikom svoga šefa, shvaćam tek danas kada sam izašla iz te energije. Da sam mogla drugačije, mogla sam. Da sam možda tada shvaćala zbog čega to radim, možda bih tih 15 godina proživjela drugačije, s manje stresa, suza, očajavanja i ljutnje spram sebe same i drugih.

No međutim bilo je potrebno da prođe određeno vrijeme da počnem svjesno raditi na otpuštanju svojih strahova i manjka vlastite vrijednosti, da bih shvatila gdje griješim.

Kako me je duhovnost zanimala još od malih nogu, tako sam sada još intenzivnije započela sa čitanjem, proučavanjem i radom na sebi. Moji prvi korak bio je Reiki s kojim me upoznao moj kolega. Počela sam s tehnikama opuštanja i osvještavanjem zbog čega sam se u određenim situacijama osjećala blokirano, nesigurno i tijesno u svojoj koži. Polako sam počela otpuštati svoj strah. Sve više i više sam se otvarala kolegama i sve više tražila pomoć od drugih. Do tada sam bila «one man band» jer sam najviše povjerenja imala u sebe samu. S vremenom je timski rad postao jedno predivno druženje i razmjena ideja, vizija, poslova. Više nije bilo potrebe da ostajem dulje i radna atmosfera u mom okruženju postajala je sve opuštenija. A kako sam ja bila opuštenija, tako sam shvatila da i poslove obavljam brže i kvalitetnije. Nekim ljudima je možda potrebna doza adrenalina da bi neke stvari obavili bolje, brže, kvalitetnije, no međutim ja nisam bila taj tip osobe. Mene bi stres i napetost samo još više izbezumili i stvarali mi grč u želucu. Pravo je čudo da do danas nisam završila s nekim čirom ili žučnim kamencima. Vjerujem da sam se u pravo vrijeme trgnula i okrenula sebi.

I tako je malo pomalo nestajalo napetosti u svakodnevnom radu. Naravno da stres nije u potpunosti nestao iz moga života i da se javljao u iznimno važnim, odgovornim situacijama ali sam se ja drugačije odnosila prema njemu. Sada je na prvome mjestu bila važnost da se projekt odradi, da klijenti budu zadovoljni.. Više nije bilo straha kako će netko reći da nešto nije valjalo ( što je za mene samo značilo da JA NE VALJAM ), nego sam shvatila da se svima ne može udovoljiti i da smo ipak svi na kraju ljudi i svatko ima svoju istinu, svoje prohtjeve i svoja gledišta. Shvatila sam da se više ne moram dokazivati i počela sam više voljeti sebe, svoj mir, svoje vrijeme i pazila sam na to kako trošim svoju energiju. Postajala sam sve više svoja, zadovoljnija i smirenija.

I stoga toplo savjetujem svima koji prolaze svakodnevan ubitačan stres u životu, da se zapitaju zbog čega i što mogu učiniti da promijene situaciju. Nemojte samo reći da to nije moguće- ja vjerujem da jest jer Aladinova lampica je u vašim rukama, samo ste zaboravili kako ju protrljati. Sretno!

 

 

sretniljudi @ 19:37 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 6, 2010

Trenutno čitam vrlo zanimljivu knjigu pod naslovom « The places that scare you ( Mjesta od kojih strahujemo ) « autorice Peme Chödron, budističke redovnice.

U toj knjizi Pema opisuje tri vrste BIJEGA našeg Ega od emocija koje nam uzrokuju bol, nezadovoljstvo ili bilo koju vrstu neravnoteže koja nas može zadesiti u životu. I umjesto da, kako ona kaže, toj neravnoteži pristupimo s ljubavlju i nježnošću i da ih sagledamo kako bismo ih riješili, mi bježimo u našu iluziju sigurnosti time još više učvršćujući naše strahove.

Te strategije Ega nazivaju se Gospodari materijalnog ( Lords of Materialism ).

Prva gospodar naziva se gospodarom FORME. On predstavlja vanjske utjecaje kojima se priklanjamo kako ne bismo izgubili tlo pod nogama. Kako bismo ga prepoznali, potrebno je uvidjeti njegove načine bijega. Možemo se upitati što činimo kada se osjećamo anksioznima ili depresivnim, kada se dosađujemo ili se osjećamo usamljenima? Da li je «shopping terapija» metoda nošenja sa situacijom? Ili se okrećemo hrani ili alkoholu? Da li se želimo oraspoložiti drogom, sexom ili nekom drugom vrstom avanture? Da li težimo bijegu u prirodu ili se zabijemo u neku knjigu? Da li punimo prazninu telefonskim pozivima, surfanjem po internetu ili satima gledamo TV? Neke od tih metoda su opasne, neke smiješne a neke i beningne. No međutim svaka od njih predstavlja bijeg od nesigurnosti. Kada postanemo ovisni o gospodaru forme, kreiramo samo još više patnje.

I bez obzira na koji način smo uhvaćeni, naša uobičajena reakcija je da ne želimo znati što nam se događa. Nije nam prirodno da istražimo strategije Ega. Mnogi od nas slijepo posežu za nečim što je poznato a što povezujemo s osjećajem olakšanja i onda se čudimo zbog čega smo i dalje nezadovoljni.

Radikalni pristup je obratiti pažnju na to što činimo. Bez osuđivanja samih sebe, pomalo se vježbamo u spoznaji što nam se dešava i što nam je činiti. S vremenom odlučujemo da ćemo se prestati povrjeđivati i odbacujemo stari obrazac.

Drugi gospodar materijalnog naziva se gospodarom GOVORA. Ovaj gospodar predstavlja način na koji koristimo naša uvjerenja koja nam stvaraju iluziju sigurnosti o prirodi realnosti. « Politička korektnost« je dobar primjer kako taj gospodar djeluje. Kada vjerujemo u ispravnost naših stajališta, možemo postati vrlo uskogrudni i puni predrasuda prema pogreškama drugih ljudi.

Na primjer, možemo se zapitati kako reagiramo kada netko izazove naša uvjerenja? Ili kako reagiramo kada se netko ne slaže s našim stajalištem o homoseksualnosti ili ženskim pravima ili zaštiti okoliša? Što se događa kada netko izazove moja stajališta o pušenju i alkoholizmu? Što činim kada netko ne dijeli moja vjerska uvjerenja? Osuđujemo li ljude koji život vide drugačije? Zatvaramo li naše srce i um pred onima koji ne vjeruju u karmu?

Problem nije u tome u što vjerujemo nego kako koristimo ta uvjerenja da bismo imali sigurno tlo pod nogama, kako ih koristimo da bismo se osjećali bitno a druge smatrali da su u krivu, kako ih koristimo da bismo pobjegli od nesigurnosti koju osjećamo u nama.

Biti uhvaćen u zamku gospodara govora započinje s uvjerenjem o tome što smatramo da je sveopća istina. Kada se uhvatimo da svoju istinu želimo nametnuti nekome drugome, trebali bismo shvatiti da smo samo podigli nove zidove i barijere koji neće pomoći da učinimo potrebnu promjenu u nama samima.

Treći gospodar jest gospodar UMA i on koristi najsuptilnije i najprivlačnije strategije od svih prije navedenih. On stupa na scenu kada svoje emocije nastojimo izbjeći tražeći specijalna stanja uma. Možemo koristiti drogu, sport, zaljubljivanje, duhovnu praksu. Postoji mnogo načina da bismo postigli viša stanja uma. Ta specijalna stanja mogu postati ovisnička. Na primjer, novi učenici meditacija često očekuju da će se treniranjem meditacije uzdići iznad boli običnog života. Za njih spoznaja da je važno dotaknuti dno i osjetiti bol isto tako važno kao i doživjeti ushićenje, veliko razočarenje.

Često smo svjedoci ljudi koji kao Don Juan trče iz jedne veze u drugu onoga trenutka kada osjete da se počinje gubiti onaj početni čar zaljubljenosti i uvijek su u potrazi za novim osjećajem.

I bez obzira što nam meditativna stanja mogu pokazati istinu i informirati nas o tome zbog čega ih uopće treniramo, ona u biti nisu važna ukoliko ih ne primijenimo i ne integriramo u bioritam našega života. Bitno je vjerovati našim iskustvima ali moramo naučiti primijeniti ih i živjeti s našim susjedima, obitelji, prijateljima.

Onoga trenutka kada shvatimo gdje nas naš Ego vodi i koji od ova tri gospodara dominira našim životom ( a možda i sva tri ), postoji mogućnost da se otvorimo i sagledamo mogućnosti rasta našeg života. Tada počinjemo sagledavati sva čudesa života i ne zatvaramo se u našu čahuru iluzije.

****

Nadam se da će vam ovaj kratki opis jednoga poglavlja iz knjige koju sam navela na početku, makar malo pomoći da sagledate i svoj život a knjigu toplo preporučujem.

sretniljudi @ 19:57 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, listopad 1, 2010

Jučerašnja kavica s dragom prijateljicom i naša ženska razglabanja o cipelama, torbicama i odjeći, prisjetila su me na period mog života kada sam izgubila potpuni interes za shoppingiranjem, kupovinom skupe odjeće i svega onoga što čini žensku vanjštinu lijepom.

Još do prije tri godine, ponosno sam šetala skupim dućanima, birajući bez po muke dizajnersku odjeću. Htjela sam izgledati skupo, profinjeno, drugačije. U svome poslu bila sam poznata kao osoba koja je uvijek odskakala svojim odabirom odjeće, pogotovo kada se radilo o nekim posebnim poslovnim proslavama, događanjima ili eventima. Ako bih se kojim slučajem i pojavila s nekim dijelom odjeće koji je već bio viđen, dobila bih kritike ženskih prijateljica kojima je bilo stalo da im izgledam lijepo. Bliske prijateljice oduvijek su me smatrale damom i bilo je normalno da uvijek hodam u visokim petama bez obzira o kakvoj šetnji se radilo.

S razvitkom svoje svjesnosti i transformacijom svoga Nižeg Ja, došla sam u stadij kada mi sve što je bilo materijalno nije više ništa predstavljalo u životu. Čak dapače, jako me je umaralo. Ništa mi više nije bilo važno i ništa nije moglo potaknuti moj interes. Osoba koja je do nedavno hodala u kostimima i visokim petama, sada je uskočila u traperice i niske cipele. Kolegice na poslu su me gledale u čudu kada se ta faza protegnula nekoliko mjeseci i nakon toga su naša druženja i zajednički odlasci «preko grane u shopping» prestali. Šetnje po dućanima silno su me umarale i uvijek bih se vraćala kao da me je netko prebio i stoga su se moji izlasci u shooping mall-ove ostvarivali samo u krajnjoj nuždi. U tom vrijeme sam bila i prilično zaokupljena svojim unutarnjim svijetom i spoznajama da je jedan dio moga života pri kraju i da je potrebno graditi snagu i ljubav prema sebi, da bih ostvarila svoje snove.

Shvatila sam da sam se do tada oblačila kako za sebe tako i za druge. Gubila sam energiju na beskonačne šetnje dućanima ne bih li našla nešto što sigurno nitko drugi neće imati i u čemu ću zasjati. Shvatila sam da iza toga opet stoji samo Ego.

Danas nakon što sam na putu ostvarenja svih svojih snova, ponovno se vraćam u fazu kada se želim urediti, kupiti lijepu odjeću, kupiti nešto lijepo za svoj prostor. No sada je to stoga što uživam u kreaciji nečeg lijepoga. Odjećom sada samo želim istaknuti svoju osobnost i biti ono što jesam a ne dokazivati se ili biti ono što drugi očekuju od mene da budem. Vratila se stara Natalija ali u novome ruhu.

Također sam shvatila da mi niti kod drugih ljudi više nije bitno što nose nego mi je bitan pogled, držanje, energija kojom zrače, svjesnost, pozitivnost. Naravno da će moj pogled privući nešto lijepo što nose, ali ponekad stvarno nemam pojma što je osoba imala na sebi. Nekako se sva unesem u razmjenu energije i dobrog raspoloženja.

I stoga se nemojte uplašiti ako vas nakon godina rada na sebi, najednom prestanu zanimati stvari oko kojih ste nekada trošili jako puno energije i što ćete bezvoljno gledati na sve oko sebe. To su trenuci kada se možete posvetiti sebi i svom unutarnjem rastu, jer vam izvana više ništa ne odvlači pozornost. Ponekad će takve reakcije smetati vašu okolinu, ali opet na vama je da im ili objasnite ili svojim pozitivnim stavom pokažete da ste tu- prisutni ali da su vaši prioriteti sada na drugim stvarima. I sve će se polako početi vraćati, ali u puuuno boljem izdanju i s puno više svjetla.

 

 

sretniljudi @ 09:45 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
51170
Index.hr
Nema zapisa.