Moj internet dnevnik
Sretni ljudi
Blog - studeni 2011
subota, studeni 26, 2011

mobing

U zadnje vrijeme se često susrećem s ljudima koji imaju problema s odnosima na poslu. Uglavnom mi govore kako se teško nose s ogovaranjima iza leđa, slabom ili nikakvom komunikacijom te raznim podmetanjima pogrešaka ili «krađi» ideja. Zbog takvih se atmosfera osjećaju jadno, iskorišteno, nesretno i vrlo često ljutito.

Kada ih pitam da li su razgovarali s dotičnim osobama, odgovor je najčešće da nisu i da s tim osobama nema smisla razgovarati jer oko sebe šire samo negativnu energiju.

U tim slučajevima najčešće ispričam vlastiti primjer od prije 10-tak godina kada sam bila u najvećoj ekspanziji na poslu ali imala i veliki problem s jednom kolegicom. U to je vrijeme moj obim posla bio jako velik i praktički sam radila za dvije osobe. Kako bih stigla obaviti sve na vrijeme i u neko normalno doba ići kući ( što je bilo oko 20.00 h ), glavninu sam vremena provodila u svojoj radnoj sobi. Za neko druženje uz kavu i žensko tračanje nažalost nisam imala niti vremena niti volje. S vremenom se komunikacija s ostatkom ženskog dijela svela na jutarnji pozdrav i eventualno: Kako si? Ponekad zbog tolikog vremena provedenog u firmi, čak nisam bila niti sigurna da li sam taj dan nekoga pozdravila ili je to bio prethodni dan. Uglavnom moj se život vrtio oko posla i za posao.

S vremenom sam počela osjećati čudne poglede i čudnu energiju u zraku. Kolegice su me mahom ili izbjegavale ili bi me samo ovlaš pozdravile ako bi me slučajno srele u hodniku. No jedna od njih se isticala time što je imala potrebu govoriti loše o meni, tvrdeći da se pravim važna, da nemam vremena za njih i ako bih kojim slučajem napravila neku grešku, za nju je odmah znalo cijelo poduzeće jer bi se ona potrudila da svi saznaju kako je «Natalija napravila to i to». Naravno vlastite greške i greške ostalih su se skrivale.

Na moju sreću greške sam radila rijetko a i kada bi ih napravila, imala sam potrebu odmah ih predočiti svome šefu. U poslu nikada nisam imala potrebu nešto skrivati.

Osobno sam se osjećala jadno i svakodnevno sam se preispitivala da li sam napravila nešto pogrešno, čime bih uvrijedila dotičnu kolegicu no razlog nisam našla. Još je smješnije bilo to što s istom gospođom nisam sveukupno do tada razgovarala 10 min. i ona apsolutno ništa nije znala o meni osim što je mogla čuti od drugih ili sama pretpostaviti.

Kako sam ja šutjela tako su se stvari sve više i više pogoršavale i negativnu energiju u mome okruženju si mogao sjeći nožem. Jedino što sam mogla jest povući se još dublje u sebe, ne izlaziti iz sobe, moliti Boga da nikoga ne sretnem na hodniku i biti ljutita na sve oko sebe.

No jednoga dana do mojih je ušiju dopro teški trač koji mi je natjerao suze na oči i rekla sam samoj sebi da je dosta i zamolila Boga i svemir za pomoć. Znala sam da tu situaciju moram na neki način razriješiti. Bilo me je strah izravno se konfrontirati s njom i stoga sam molila za neki drugi način.

Znala sam da njena potreba da me ocrnjuje nije došla niotkuda i stoga sam jednoga dana samoj sebi napravila regresiju i osvijestila od kuda je došla. Molila sam njenu dušu za oprost i sama se dobro isplakala nad sobom, jer sam ja bila ta koja sam njoj nanijela zlo i stoga mi je bilo jasno zbog čega se ponašala na način na koji se ponašala.

Drugi dan sam na posao došla neopterećena težinom na duši i baš se potrefilo da me ona dočekala na hodniku. Bez imalo gnjeva i ponosa sam joj poželjela Dobro jutro i pitala kako je, na što je ona spremno odgovorila da je dobro i da mi zahvaljuje na pitanju.

Kako je vrijeme prolazilo tako se naš odnos sve više i više popravljao i postajao pozitivniji. Ja više nisam izbjegavala odlaske u njenu sobu i osjećala sam se krajnje zadovoljno i sretno. No tu priči nije bio kraj.

Nedugo nakon toga u Splitu se održavao seminar na kojem su sudjelovali svi djelatnici pa i dotična kolegica. Na povratku u Zagreb svemir je htio da upravo ona bude ta koja će se vračati sa mnom. Pomisao da s njom provedem 4 sata nije baš bio usrećujući, no znala sam da postoji jako dobar razlog.

I kako to obično biva, nas dvije smo svih 4 sata provele u prekrasnoj komunikaciji razgovarajući o apsolutno svemu, o poslu, životu, ljubavima, našim iskustvima. Kada sam ju ostavila ispred zgrade u kojoj je živjela rekla mi je sljedeće: « Natalija, drago mi je da smo se zajedno vraćale. Nisam bila svjesna koja si ti divna žena i uvijek sam te doživljavala zatvorenom, napuhanom i površnom».

Te riječi su i meni i njoj natjerale suze na oči. Od tada sam u njoj imala vrlo snažnu potporu i jednu divnu prijateljicu i kolegicu.

Ono što sam osvijestila kroz ovo iskustvo jest da uvijek kada postoje određene negativne emocije između dviju osoba a ne možete predočiti opipljiv razlog, uvijek je u pitanju negativna energija prošlog života koje se duša podsvjesno sjeća i izražava je niti sama ne znajući zbog čega.

Drugi, prizemniji razlog jest nedovoljna komunikacija između ljudi. Spremni smo osuditi drugu osobu i pripisati joj bezbroj negativnih epiteta na osnovi nekih svojih iskustava i negativnih obrazaca a da uopće nismo sagledali život te druge osobe., niti otvoreno i iskreno s njom razgovarali o problemu koji zasigurno smeta i opterećuje i nju.

Živimo u vremenima kada se vrlo snažno i često čiste sve one negativne energije koje smo tako dugo potiskivali u sebi. I dobro je da je tako dok ih ne počnemo usmjeravati na druge ljude. Jako je lako upasti u sindrom žrtve i osuđivati sve one koji se ne ponašaju prema našim očekivanjima. I u tim trenucima se povlačimo u sebe, tvrdoglavo odbijajući svaki pokušaj promjene tvrdeći kako je ona druga osoba ta koja se mora ispričati i doći na koljenima. No međutim ponekad je potrebno progutati ponos i biti prvi koji će istupiti iz te negativne energije i reći: Hajdemo pokušati izreći što nam smeta. Hajdemo pokušati promijeniti situaciju na ljubazniji, iskreniji, topliji način. Pokušajmo se približiti s koliko toliko ljubavi drugoj strani.

Tvrdoglavost, ponos, ljutnja, ljubomora ne doprinose nikome nego samo dolijevaju novo ulje u vatru.

Osobno sam iskusila da na toplu riječ, pozitivan i iskren stav nikada nitko neće reagirati negativno ili s odbijanjem. No ako se kojim slučajem nađete i u takvoj situaciji, onda možete biti samo ponosni na sebe i reći samima sebi da ste pokušali sve i da to više nije vaš problem i jednostavno više ne pridavati značaj ili energiju toj osobi ili događaju.

Voljela bih čuti i vaša iskustva koja su zasigurno raznovrsna. Vjerujem da ima i puno težih situacija od ove koju sam ja prošla no vjerujte mi da za svaku postoji objašnjenje i izlaz.

sretniljudi @ 15:21 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, studeni 19, 2011
Pleasure

Prije nekoliko sam dana posjetila svoju bivšu firmu. Bila je to posjeta iz praktičnih razloga ali i sa željom da vidim svoje stare kolege i da popijem kavu s bivšim šefom.

Moj plan da ostanem sat vremena je pao u vodu kada sam zamoljena da ostanem i pomognem u jednom slučaju koji sam godinama vodila i za koje im je bilo potrebno moje dugogodišnje iskustvo. Planiranih sat vremena pretvorilo se u četiri i ja sam izašla iz zgrade osjećajući se kao da me je pregazio vlak. Moja namjera da odem i do Slovenije je propala jer u sebi nisam osjećala niti tračak energije niti volje.

Čak i kada sam pokušala zaspati i na taj način povratiti barem dio svoje izgubljene energije, moje tijelo je titralo i borilo se između sna i jave. Na kraju kada sam shvatila da od mog spavanja neće biti ništa, bilo mi je draže izaći i prošetati svoga psa. Opuštena šetnja, svježi zrak i veselo skakutanje moga psa, omogućili su mome tijelu i umu da se opusti i ponovno povrati svoju ravnotežu.

Kada danas razmišljam o tom danu, pitam se kako sam izdržala 15 godina u energiji stresa, nervoze, ljutnje i ega? I iako sam tamo u posjeti bila samo u svojstvu osobe koja je došla pomoći, ipak sam osjećala pritisak koji su osjećali moji sada bivši kolege i nervozu bivšeg šefa koji je očekivao odgovore sada i odmah. Duboko vjerujem da mi je u tome pomogla moja stalna potreba da spoznam sebe a time i da unosim zdravu hranu u svoje tijelo, da razmišljam pozitivno, da pronađem barem 1 sat za svoje meditacije i opuštanje te da stalnom edukacijom učinim svoj život što je moguće ispunjenijim i zadovoljnijim.

Kada razgovaram s prijateljima koji još uvijek rade u velikim sistemima, zaprepašćuje me činjenica koliko malo njih brine o tome kako će provesti svoje slobodno vrijeme. Neki nose posao doma, neki si isplaniraju još stotina obaveza za vikend i onda gdje je tu ona ravnoteža rada i odmora?

Većina ih niti ne zna kako se opustiti ili se uopće NE MOGU opustiti. Neki si priušte čak 7 dana godišnjeg odmora, očekujući da je to dovoljno za isključivanje uma i tijela. Iz osobnog iskustva znam da je za pravi odmor potrebno barem 3 tjedna.

Jedan od mojih vrlo dragih mistika i učitelja OSHO, koji je vrlo dobro poznavao svijest ljudi Zapada, bio je veliki zagovornik meditacija no bio je svjestan činjenice da se tijelo i um ne mogu opustiti ako tome ne prethodi neka snažnija fizička aktivnost. Tako su najpoznatije njegove dinamičke meditacije u kojoj najprije tijelo dobro «istresemo» i pokrenemo i tek nakon toga možemo očekivati da ćemo se posvetiti onome što se događa unutar nas i pronaći onaj potrebni mir.

I sami ste svjesni kako se osjećate nakon dobre šetnje, trčanja ili neke fizičke rekreacije... osjećate se zdravo umorni i zaspite kao mala beba. No međutim samo se 4 % ljudi u Hrvatskoj bavi nekom rekreacijom što je dosta poražavajuća činjenica.

Ako nakon silnog stresa kojeg ste doživjeli na poslu, još nakon toga sjedate i pred TV s hrpom hrane ispred sebe ili slušate gunđanje svoje obitelji kojoj ne posvećujete dovoljno vremena, onda je krajnje vrijeme da nešto promijenite u svome životu jer će vaše tijelo jednoga dana popustiti pred tolikom navalom iscrpljenosti ili negativne energije.

Svakom biću kada obavi svoje potrebe za opstankom na programu slijedi zadovoljstvo. Biološki je normalno da se krećemo prema zadovoljstvu te odmičemo od boli. Bol nas stišće, povlači u sebe, ušutkuje, dok nas zadovoljstvo širi, otvara i povezuje s našim senzorima. Zadovoljstvo nas poziva da u sebi nešto integriramo, dok nas bol tjera u odvojenost i skutrenost. Zadovoljstvo nas otvara prema novim idejama i puni entuzijazma krećemo u nove pothvate.

Nažalost naša kultura izjednačuje zrelost sa sposobnošću da niječemo naše potrebe za zadovoljstvom. Često puta nam je rečeno da zaboravimo na naše male radosti kako odrastamo- da sjedimo mirno, radimo teško i da kontroliramo ili niječemo naše emocije. Naša zadovoljstva kojih si priuštimo stvaraju u nama krivnju da smo, kao što je znalo biti u mom slučaju, potratili dan a ta ista krivnja je stvarala krutost tijela i uma.

Kako tijelo postaje kruto tako sve više i više postaje krhko i slabo. Zbog svoje slabosti, krutom sistemu potrebna je čvrsta emotivna obrana koja pak dovodi do zatvorenosti.

Kada smo zatvoreni tada smanjujemo tok životne energije. Stoga je potrebno otpustiti i dozvoliti da energija slobodno kola našim tijelom, čime unosi više uzbuđenja i kreativnosti u naš život. Stoga su zadovoljstvo, opuštanje i ispunjenost prioriteti koji dovode našu dušu i tijelo u balans.

Kada si uskraćujemo ona primarna zadovoljstva koja mogu zadovoljiti naše potrebe, okrećemo se onim sekundarnim kao što su alkohol, droge, izbjegavanje odgovornosti, ovisnost o sexu ili prejedanje. Nažalost ta nas sekundarna zadovoljstva ne mogu ispuniti i samo u nama stvaraju još više ovisnosti jer «glad» u nama je teško zadovoljiti.

Zdrava zadovoljstva stvaraju ispunjena stanja a ovisnička samo još veću potrebu.

Zadovoljstvo, opuštanje, igra…sve su to stvari koje si moramo i trebamo priuštiti. I nemojte mi reći da za njih nemate vremena. Sjednite i razmislite koliko vremena potratite na razmišljanja o nebitnim stvarima, nerviranju oko beznačajnih sitnica i koliko energije trošite na to da promijenite druge. To vrijeme iskoristite za sebe i uživajte ovdje i sada. Vaše tijelo i duša će vam na tome biti jako zahvalni.

 

I pitajte se da li radite da biste živjeli ili živite da biste radili?

 

 

 

sretniljudi @ 18:05 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 7, 2011
Prije nekoliko sam dana sasvim slučajno naletjela na emisiju koja je govorila o jednom našem poznatom plastičnom kirurgu i njegovoj ordinaciji u Londonu. Ono što me je ponukalo da ne prebacim na drugi kanal jest priča o tome kako je u Londonu otići na tretman Botoxom postala normalna navika dostupna svima. Dakle u kalendaru srednjeg staleža stanovnika Londona uz posjet kozmetičaru, zubaru, frizeru, sada se nalazi i posjet plastičnom kirurgu. Na kraju je taj isti liječnik napomenuo kako se nada da će se s vremenom otkriti još neke nove supstance ili tretmani koji će omogućiti još bolje i efikasnije izglađivanje bora.

E pa dragi moji postoji još jedna puno moćnija i djelotvornija metoda a to je holistički rad na sebi. Ako želite usporiti starenje svoga tijela, riješite se strahova, briga, nezadovoljstva, ljubomore, tuge i svih onih mentalnih i emotivnih obrazaca koji škode normalnom funkcioniranju vašeg tijela. Vaše tijelo reagira na sve vaše misli i emocije. Što više obrazaca očistite, to ste mirniji, sretniji, staloženiji. Što ste sretniji, to ste više u kontaktu s onim višim, Božanskim dijelom sebe i to snažnija energija cirkulira vašim tijelima a time i vašim stanicama.

Također i više slušate mudrost svoga tijela i dajete mu ono što mu je potrebno. Proces starenja moguće je obrnuti i to trajno, bez potrebe da u svoje tijelo ubrizgavate bilo kakve kemijske supstance.

Nadopunite to još i kvalitetnom prehranom, tjelovježbom te odgovarajućom njegom na bazi čistih eteričnih ulja i tijelo će vam biti više nego zahvalno a vaša će se ljepota očitovati na svim razinama.

sretniljudi @ 15:18 |Komentiraj | Komentari: 0
Brojač posjeta
50638
Index.hr
Nema zapisa.