Moj internet dnevnik
Sretni ljudi
Blog - svibanj 2010
utorak, svibanj 18, 2010

Popodne je. Sunce danas konačno pomalo probija kroz oblake nakon toliko dana kiše. Proljeće je, sredina svibnja 2010. godine. Dani prolaze kao bljeskovi. Još malo pa će ljeto...

Odmaram nakon vrlo snažnog jutarnjeg terapeutskog rada. Osjećam sve što je osjećala i moja klijentica i znam da će mi trebati još malo vremena da to izbacim iz svoga sistema. No znam da je njoj bolje i to me veseli, to me bodri, to mi daje snage. Moj Niži dio mene najradije bi pobjegao, zavukao se u najtamniju rupu, tamo gdje je bio i gdje se osjećao sigurnim. No ja mu nedam, vučem ga van i želim da sagleda svu ljepotu sadašnjosti koliko god ona teška bila.

Već dva tjedna radim svoj novi terapeutski posao. Ponadala sam se kako ću imati vremena za sebe, kako ću odmarati, kako ću dignuti sve četiri u zrak, no međutim Svemir je rekao: NE, ljudi te trebaju, ljudi su te čekali.

Prije samo 3. mjeseca još uvijek sam bila dio sistema, još uvijek sam nesretna odlazila na posao- trudeći se iz petnih žila da odradim posao najbolje što mogu, no znala sam da više nikada neće biti ono što je bilo. Nikada više neće biti te ljubavi, požrtvovnosti, lojalnosti koju sam tako snažno osjećala spram svog posla. Nikada Natalija više neće biti što je nekada bila...NIKADA! Taj moj jaz započeo je prije dvije godine kada sam duboko u sebi spoznala da je došlo vrijeme da započnem raditi ono zbog čega sam rođena, zbog čega sam rasla, zbog čega sam se izučavala. Spoznala sam da u poslu u kojem sam i dalje bila, više ne osjećam svrhu, zadovoljstvo, ispunjenost- bez obzira na sve njegove povlastice. Odluku o odlasku još je k tome bilo teže donijeti jer nisam mogla u ništa uprijeti prst i reći- to je to što me odbija, to je to što ne valja. I tada je došla recesija sa svim svojim nedaćama. Odlučila sam ostati još neko vrijeme, biti u svojoj sigurnoj  zoni. Svi su govorili kako će biti još gore i kako mogu biti sretna što imam tako prekrasan posao i redovitu plaću. Moji roditelji su zbog toga bili presretni i na svaku moju jadikovku o tome kako više nema zadovoljstva govorili kako je to samo faza koju su i oni proživjeli ili bi s druge strane doživljavali lagane srčane infarkte na sam moj spomen odlaska iz firme. Prijatelji su s druge strane bili velika podrška. Bilo je onih koji su radili sa mnom i bili nesretni ili nezadovoljni na spomen mog odlaska, no međutim stoički su se držali. S nekima sam znala da će veza nestati, no to su ona prijateljstva koja su se više bazirala na zajedničkom interesu u poslu nego ljudskom.

Kako sam odlučila i dalje još malo izdržati, tako su i moja nezadovoljstva postajala sve snažnija i snažnija. Polako sam se počela izolirati od ostalih kolega, ništa me više nije interesiralo, na sastancima sam znala biti vrlo odsutna i trebala sam neizmjerno puno snage da bih se koncentrirala na zadatke. To nezadovoljstvo se odrazilo i na mog šefa, koji me je s vremena na vrijeme znao kritizirati i dovesti do ruba suza. Znala sam da je i on osjetio da se sa mnom nešto događa, no nije si mogao objasniti što. Ja sam se s druge strane osjećala užasno jer sam znala da ne odrađujem dovoljno za plaću koju sam dobivala. Osjećala sam da više ništa ne zaslužujem, niti službeni auto, niti službeni mobitel , niti sve privilegije koje sam do tada imala zbog svog velikog doprinosa u poslu. Osjećala sam da više nisam dio firme, dio tima i kao da je moje energetsko tijelo već bilo vani i samo je čekalo fizičko da se njim spoji. I plakala, plakala, plakala…a strah od neizvjesnosti, od novoga, nepoznatog, rizičnog me i dalje držao tamo gdje sam bila nesretna.

No onda su počeli problemi sa zdravljem. Najprije su mi se napunili sinusi do te mjere da nisam mogla mjesecima živjeti bez kapi za nos. Počela me boljeti cijela desna strana tijela, posebice desni jajnik i desna prepona. Svako malo osjećala bih se iscrpljeno, bolesno a toliki broj gripa i prehlada nisam imala u zadnjih 10 godina. Kada su započeli problemi sa sinusima i jajnikom, znala sam da sam pretjerala i da je došlo vrijeme odluke. Svi su mi moji intuitivni prijatelji i liječnici govorili da je vrijeme da odem, inače ću se jako razboljeti. Znala sam da može biti samo gore, nikako bolje ako ostanem. Znala sam da u sebi moram pronaći tu snagu i vjeru da kažem DOSTA i suočim se sa posljedicama. I taj dan je došao…

Nastavlja se…

 

 

 



sretniljudi @ 18:19 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 16, 2010


Jučer sam nakon dugo vremena opet prisustvovala katoličkoj misi. To nije bila jedna od onih svakodnevnih misa nego je bila posvećena Sv. Potvrdi odnosno narodski "Krizmi ili Firmi". Nisam se slučajno odlučila tamo naći nego je razlog bio moje kumče kao jedan od krizmanika. Nisam baš bila oduševljena subotnjim kišnim danom, gužvom u crkvi, roditeljima koji se guraju kako bi bili što bliže svojoj djeci i krizmanicima koji su jedva čekali da sve završi.

No međutim ipak sam odlučila strpljivo izdržati tih dva sata, uživati što je moguće više i sjetiti se vlastite krizme kao dijela vlastitoga puta o čemu ću pisati u nekom drugom postu. Bila sam iznenađena kako još uvijek znam cijelu misu napamet, pa čak i onaj pjevni dio. Neke dijelove mise ipak nisam mogla prevaliti preko usta, jer su se kosili s mojim sadašnjim uvjerenjima a odnose se na dio o mojoj grješnosti. No kako sam pomno pratila sve što se događalo pred oltarom, ostala sam oduševljena nečim što dosada nikada nisam zamijetila ili bolje rečeno nisam niti mogla zamijetiti jer tada nisam povezivala te dvije stvati.

Naime oduševila me svećenička odora, koja je vjerojatno bila prigodna. Jedan dio svećenika nosio je bijele haljine sa crvenim šalom a drugi dio ( predpostavljam stariji svećenici ), nosili su bijelu haljinu i preko toga crvenu haljinu ( u istoj boji kao i crveni šalovi ). Kao terapeuta koji radi s bojama ( Aura-Somom ) to me odmah podsjetilo na bočicu br. 55 koja se zove Krist i koja u gornjem sloju sadrži bijelu boju a u osnovi crvenu. Značenja bočice jest: prizemljivanje svjetlosti ili kristova energija dolazi na zemlju. Zanimljivo zar ne?

Druga stvar koju sam zamijetila jest trobridna kapa prekrasne magenta boje, koju je Monsinjor koji je vodio misu stavio samo za vrjeme propovjedi i inicijacije krizmanika. Magenta je boja 8. čakre i predstavlja jedno sa svim, ljubav prema svemu ili onu izreku " We are the world ". Opet, slučajnost ili ne?!

Moj dragi prijatelj kabalist nedavno mi je otkrio tajnu židovske kapice ili jarmulke. Naime prema kabali, kosa raspršuje energiju i kapica je potrebna kako bi se energiju koja ulazi u našu krunsku čakru usmjerila. Da li istu svrhu ima i trobridna kapa koja se stavlja samo u određenim posebnim trenucima mise?

U svom proučavanju duhovnih istina monotesitičkih i drugih religija i vjerovanja, otkrila sam mnoge sličnosti i podudarnosti. Odavno sam shvatila da nam je cilj isti a razlikuju se samo putevi kojima hodamo. Nažalost, skloni smo tome da svoju istinu stavljamo na pijedestal a tuđu osuđujemo.

Možda će se netko naći povrijeđen što dijelove svete mise uspoređujem s nečime što se u crkvenim redovima smatra đavoljskim, no međutim podudarnosti koje sam uočila su bile presnažne i preznačajne da bi ih zanemarila. Moj jedini cilj je bio da spojim nešto naoko nespojivo i da shvatim ljepotu obreda kojeg dosada iz neznanja nisam shvaćala kako ga shvaćam sada.

 

 

 

sretniljudi @ 16:14 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
51170
Index.hr
Nema zapisa.