Moj internet dnevnik
Sretni ljudi
Blog
srijeda, rujan 14, 2011

Dok sam razmišljala o čemu bih danas pisala, sjetila sam se prepirke koju sam imala sa svojim tatom prije nekoliko dana. Tema naše prepirke je bila genetske predispozicije i bolesti.

Sve je počelo pričom o tome kako ja već pomalo ulazim u godine kada će moje tijelo početi slabiti i kako samo što nisam počela ulaziti u razdoblje kada mogu očekivati da će me satrti sve ono što je satrlo sve pokojne članove moje obitelji. A sudeći prema obiteljskoj anamnezi, ne piše mi se dobro :o).

Još sam u dvadesetima bila svjesna činjenice da mi nitko ne može nametnuti ništa ako ja to ne želim, pa tako niti bolest. Daljnjim razvojem svoje svijesti koja se budila potaknuta životnim iskustvima, podukama i pričama dragih prijatelja, shvatila sam da na svijetu postoje dvije vrste ljudi; oni koji smatraju da je bolest nešto što se «dogodilo» i čemu oni nisu krivi nego eto viša sila, geni, nasljeđe, okolina i sl. i postaju velike žrtve pitajući se što su Bogu skrivili. Takvi ljudi se uglavnom nastoje te «nesreće» riješiti što je moguće prije, obilazeći liječnike i bolnice koji im mogu dati sredstvo koje će im omogućiti da nastave sa istim životom tamo gdje su stali prije nego se dogodilo to «zlo».

Druga vrsta ljudi su oni koji možda u početku i bivaju potreseni činjenicom da im je tijelo bolesno ali osjećaju da su samo oni ti koji su svojim načinom života, razmišljanjima i emocijama doprinijeli situaciji u kojoj su se našli i da im je tijelo samo glasnik.

Naše tijelo predivno je vozilo i jučer dok sam na Pilatesu stajala ispred anatomske slike ljudskog skeleta, nisam mogla a da sama sebi ne postavim pitanje koliko zapravo znam o svome tijelu. Možda i nije potrebno da znam apsolutno sve njegove dijelove, no međutim koliko puta dnevno sam ga uopće svjesna... osim ukoliko me negdje nešto ne zaboli. Koliko puta mu se uopće zahvalim što je zdravo i što me nosi kroz život…ukoliko me nešto ne zaboli. Da li sam uopće svjesna svojih pokreta…dok me nešto ne zaboli? Jutros dok sam bila u krevetu i polako se budila iz sna, odjednom sam osvijestila tenziju svojih ramena i nisam mogla vjerovati da i u stanju u kojem bi čovjek očekivao da sam potpuno opuštena, mogu biti u grču i napeta. Zašto? Jer sam otišla spavati razmišljajući o tome što mi je danas činiti i probudila se s istom mišlju. Da, zahvalila sam Bogu i svemiru na danu i svemu onome što mi je donio ali sam ipak zaspala razmišljajući o trenutnim brigama i moje tijelo je shodno tome reagiralo grčenjem mišića.

Naše misli su te koje uzrokuju određene emotivne reakcije, bilo pozitivne bilo negativno koje pak tada utječu i na rad i funkcioniranje našeg fizičkog tijela, što zapravo znači da smo samo MI ti koji odlučujemo o zdravstvenom stanju našega tijela. No što je onda s genima? Što ako su nam u obitelji svi pomrli od neke vrste karcinoma? Da li to znači da je informacija sadržana u našem genu već sudbinski određena i mi joj se možemo samo pokoriti, moleći Boga da se nikada ne obistini ili ipak možemo učiniti nešto?

Što znanost ima za reći o temi «Um iznad materije»? Odgovor ovisi o tome koga pitate.

Znanost konvencionalne medicine pokušava nas uvjeriti da niti jedan od fenomena koji smo upravo opisali ne postoji. To je zbog toga što današnji priručnici iz područja biologije i masovni mediji opisuju tijelo i njegove komponente stanice, kao strojeve sačinjene od biokemijskih gradivnih blokova.

Takvo stajalište dovelo je čovječanstvo do uvjerenja da prihvati genetski determinizam u kojem se gene nastoji prikazati kao kontrolore tijela i ponašanja. Ta tužna postavka govori o tome kako je naša sudbina neupitno vezana uz genetski kod naših predaka. Takvo uvjerenje stvara kod ljudi osjećaj da su žrtve nasljeđa.

Na svu sreću Projekt ljudskog genoma (the Human Genome Project HGP), izmaknuo je stolicu konvencionalnoj medicini i njenom uvjerenju o genetskoj kontroli. Ironija leži u tome da je dokazala upravo suprotno. Shodno konvencionalnom uvjerenju, ljudsko tijelo zbog svoje kompleksnosti ima mnogo više gena nego što ih se može naći u jednostavnijim organizmima. Iznenađujuće pak da je HGP otkrio da ljudi imaju skoro pa isti broj gena kao i neki niži oblici životinja čije otkriće razotkriva fundamentalni mit o genetskom determinizmu. Znanstvena dogma predugo je živjela i treba ju samilosno uspavati.

Pa stoga ako geni ne kontroliraju naš život (pauza da bi se formuliralo genijalno pitanje)….tko ga kontrolira?

Odgovor je MI!

Nova znanost «New-Edge» otkriva da moć kojom kontroliramo naš život dolazi iz našeg uma i nije preprogramirana u našim genima. Ovo je velika vijest. Moć promjena je u nama! No međutim da bismo aktivirali ovu nevjerojatnu snagu uma da kontrolira gene, moramo se suočiti s fundamentalnim uvjerenjima i našom percepcijom života. Naše prvo ozbiljno i pogrešno uvjerenje o nama samima nastaje, kada se pogledamo u ogledalo i vidimo sebe kao jedinku, individuu. U stvarnosti, svatko od nas je komuna koja se sastoji od 50 trilijuna ćelija. Brojka koju je lako izgovoriti ali je neizmjerna. Ukupna količina ćelija u ljuskom tijelu veća je nego ukupan broj ljudi na 7000 planeta Zemlji! Skoro pa svaka stanica u vašem tijelu sadrži sve funkcije koje su prisutne u cijelom tijelu, što znači da svaka stanica ima živčani sustav, probavni sustav, dišni, mišićni, reproduktivni pa čak i imuno sistem. S obzirom da svaka stanica predstavlja mini čovjeka, obrnuto možemo reći da je svaki čovjek kolosalna stanica.

I kao što ćemo nadalje vidjeti, naš um predstavlja vladu koja koordinira i integrira funkcije tjelesne masivne stanične civilizacije. I kao što u istom smislu ljudska vlada regulira život svojih stanovnika, tako i naš um oblikuje karakter naše stanične zajednice. Uvidi u prirodu našeg uma, kako na nas utječe i gdje živi, omogućuje nam da u potpunosti osvijestimo našu istinsku snagu. Uvid u to znanje omogućuje nam aktivno sudjelovanje u kreiranju našeg života kao i sudjelovanju u evoluciji kolektivne svijesti.

Izvadak iz knjige « Spontana evolucija» Bruce H. Lipton, doktor znanosti, svjetski je poznat autoritet koji povezuje znanost i duhovnost te glasnogovornik nove biologije. www.BruceLipton.com

I tako dok slušam svoje roditelje kako diskutiraju o tome da li će MOJA koža biti sklonija bržem ili sporijem iscjeljivanju i čiji će geni prevladati ( tatini sporiji ili mamini normalni ), ja pokušavam ne komentirati te samoj sebi govorim da će moja koža uvijek biti zdrava i svaka će eventualna rana brzo zacijeliti. Ulazeći u raspravu s njima shvatila sam da su oni jednostavno generacija koja je programirana na temeljima konvencionalne medicine. Moja namjera je bila da im ukažem na to da mogu promijeniti stanje svoga tijela i toplo se nadam da će se toga sjetiti kada počnu razmišljati o eventualnim bolestima koje ih «čekaju».

Naravno da nije uvijek lako kontrolirati um, kao u mom slučaju s trenutnim brigama, ali svijest o tome da smo MI ti koji kreiramo svojim mislima svoje psihofizičko zdravlje, neka nam uvijek bude na umu. I na bolest gledajmo kao na STOP znak koji nas samo želi spasiti od daljnjih nezgoda i smrti. Naše tijelo naš je putokaz i zvijezda vodilja. Oduvijek se govorilo: « U zdravom tijelu zdrav duh» no ja bih možda prije rekla: « Zdrav duh za zdravo tijelo».

Namaste!

sretniljudi @ 13:39 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
51170
Index.hr
Nema zapisa.